Daleko si. Nisi dovoljno da te ne mogu osjetiti. Dolaziš mi kroz slušalice, kroz tišinu, kroz ljude, dolaziš kroz snove, dolazim kroz snove do tebe. Tu si, osjetim te. Isključim sve misli, usredsredim se na prazninu koja nas spaja, taj prostor vazduha između nas. Sve je isto, da si u kući do moje ili na drugoj strani svijeta u tom trenutku. Ne vidim te ali te osjetim kroz hladnjikavu svježinu u zraku koja ulazi kroz nosnu šupljinu u mene i puni me. Nisi daleko. To u ovoj dimenziji jednostavno ne postoji. Mogu vjerovati u to da stojiš iza mene, prilaziš, i lagano stavljaš ruku na moje rame. Osjetim trnce, šaraš usnama po mom vratu, sa rukom u mojoj kosi a drugom silaziš niz moju ruku, znam šta tražiš, zato i širim prste, žirim usne u osmijeh.. Neopisivo dobar osjećaj je opet te imati tu, znaš. Pravićemo se da sam ja kod mene a ti kod sebe. Zažmirila sam.. Moje ruke oko tebe i dižem te sa tla. Smiješ se i boriš za dah. Otvorila sam oči i dalje te mogu vidjeti i osjetiti. Tvoja ruka se gura sa mojom u džepu, istražuju liniju života i sve ostale koje postoje na dlanu. Ne mogu da smirim otkucaje srca, brzina kojom krv ide kroz moje vene. Ima puno nemira u meni a tako sam smirena pored tebe. Ne želim se vraćati u stvarnost, u standardnu dimenziju jer pretpostavljam da ću morati da se suočim sa određenim intenzitetom boli, smetnjama mom srcu usljed privikavanja.. Umjesto toga ugasiću se, utonuti u san, u svijet koji ne vraća u “realnost”, čak što više, ljubavi..
Nema komentara:
Objavi komentar