Cause when you've given up. When no matter what you do it's never good enough. When you never thought that it could ever get this tough, Thats when you feel my kind of love.

Da nastavim dalje ili da se borim..?
Dala me je i sada.. ja pokušavam da sredim glavu i shvatim zašto nije tu i da li trebam da je pustim? Da li je samo skrenula sa puta, glupa greška koja se svima dešava i zato ima nekoga drugog ili je baš tamo gdje treba da bude? Mogu pustiti to malo divno stvorenje ako je za nju tako bolje, ako je srećnija.. ako je bolje za nju, zašto ne bi bilo i za mene?
Ja imam kuda dalje ako baš ovo sa nama ne ide i ako ljubav više nije dovoljna. Nije me strah nastaviti sama, voditi "momački" život ili dati šansu nekom drugom.

Ali vjerovala sam da je ljubav dovoljna, iskrena, čista, sigurna, nesebična ljubav i da ne može  istrošiti zagrljaje i koja ne zna prestati da se bori sa velikim stvarima a tek da se bori sa kilometrima jer se ljubav ne nalazi na putu, tek tako. Nije to nešto što uzmeš kad ti treba i baciš kada više ne treba.

A ona je posebna i nema ništa divnije od toga da doprem do nje, da je pomjerim, da utičem na njen rad srca. Volim tu bliskost, njenu nježnost, zaljubljenost, sreću, povezanost koju nemam sa drugim ljudima. Volim kako me voli i što me ona takva kakva je "tjera" da je volim. Ne mogu da se oduprem njoj a sada je kod nekog drugog, neko drugi je dobio šansu da se bori za nju i sigurno postoji razlog za to jer nije tu a to je da ne želi biti tu, ne može, odlučila je to.. pustiti me i nestati a onda se vratiti gurajući me u ruke nekog drugog. Boli.. i sve je tako jednostavno i tako jebeno komplikovano. Ne želim prihvatiti takvo odbacivanje mene od nje. Jedina logična stvar je da mi dotrči u zagrljaj i stisne se jako uz i da se ne želi pomjeriti, da se želi boriti, da može naći snagu u meni ali više nije dovoljno da jednostavno budem pored nje.. ja više nisam dovoljna

Daleko sam od savršenstva, nije me bilo kad sam trebala biti tu, moji postupci su nekada bili pogrešni, pokazivali hladnoću, kako je uzimam zdravo za gotovo, ne obraćam pažnju i boljelo je,.. a to sam uradila nekom ko me je voljeo i trebao i svoju lekciju sam naučila na grublji način. Nadam se da sam je stvarno naučila.. jer sam fakat platila da bi mi bila pokazana. A nisam ni blizu onoga što je zaslužila, svejedno me je željela i ipak sam dopustila da je razočaram i naučim da živi bez mene..

To srce je umorno.. počelo se gušiti i kada mu pokazujem ljubav a davno prestalo biti sretno uz mene i čemu poenta boriti se? Otkad je želim nesretnu tu? Pustiti je da traži sebe i svoju sreću i biti zahvalna što je postojala tu.. jeste teško ali je možda jedina realna odluka. Ona ne raste više uz mene. Kočim je. Treba nešto drugo, nešto što će je pokretati a voljela bih joj pokazati svu tu snagu u meni koju imam da se borim za nju i da je vrijedna toga ali to je samo usporavanje da ide u pravcu koji je njen sada a ne bih trebala to radim. Trebala bih da je pustim da bude ono što jeste i prestanem da utičem na nju i onda ću je samo pustiti da nadje ono što stvarno traži.. jer to nisam ja.

Neprimjećen post, stavovi, pogledi, način na koji vidimo istu sliku..

Jedan od onih momenata kada razmišljam, počnem na jednom, završim na desetom mjestu. Prilika da vidiš mojim očima i uporediš sa svojim.

Lekcije su svuda oko nas.. počinjem se radovati svemu što trebam još da naučim pa makar to bilo iz situacija zbog kojih ću se osjećati neugodno.

Želim da učim, želim da znam sve što bi me učinilo mudrijom, sve što bi mi pokazalo šta je ispravno. Vjerujem da ispravno i sreća su usko povezani i da postoji neki savršeni šablon po kojem bi se vodili i koji bi nas činio srećnijima.
Želim da naučim nove vještine, jezike, da radim nove stvari, stičem nova iskustva, želim ići i čistiti smeće sa ulice, želim naučim strane jezike, instrumente, ples, želim pomoći drugima da sanjaju da ostvare svoje snove i da sanjaju još više.

Počinjem da volim sve to i ljude isto, volim to što mogu da rastem gledajući njih, ne samo iz svojih grešaka koje pravim neprestano i svjesna sam da svaki hiljaditi pokušaj je tek poneki slučajan uspjeh ali vjerujem u sebe. Ne padam, samo usporim nekada ali na kraju svega rastem i penjem se. Svaki dan je vrijedan iako sam za to i sama ponekad slijepa. Sve što je boljelo ili što me je usrećilo, sve.. Svi ljudi koji su otišli su napravili mjesto za nekog drugog ko treba da bude tu. Sve je onako kako treba biti. Nije bitno koliko sporo ili brzo mi ide dok god postoji mogućnost da se popravim, da se penjem i da shvatim. Voljet će me onaj ko treba i zna da me voli, bit će tu onaj ko treba da bude. Ja možda neću uvijek napraviti prave izbore ali ti ljudi koji trebaju biti tu će me vidjeti.. pravu mene i zagrliti me a ja ću raditi na sebi i pokazati im zahvalnost na isti način. Imaće dio mene, pokloniću ga, ne toliko zato što želim, jednostavno, jednog dana ću skontati da su njihovi, ne samo moji, možda čak i zauvijek.

Nije me strah podjeliti se njima ali strah me je da jednog dana da meni ne ostane ništa da bih sve dala samo jednoj osobi. Ne želim od ikoga uzimati onu ljubav koju imam i ne želim ikoga povrijediti zbog toga. Niko ne treba da osjeća bol zbog mene. To baš i nije nešto što me usrećuje i sve što mi preostaje je nestati iz života ljudi kojima je nanosim, i guess.. time oslobodila mjesto nekome koga ne bih boljela, za koga ne bih bila loša, za nekoga ko bi rastao uz mene.

Zar ima nešto divnije od toga? Naći svoje ljude u ovom kompleksnom svijetu i napraviti jedan svoj, koji izgleda tako prirodno, možda nešto kao dom, mjesto gdje pripadaš.

Moraš biti majmun da sve uzmeš zdravo za gotovo, bilo to loše ili standardno i ne pokušati bolje, boriti se za bolje, dopustiti nametnutim pravilima da te ograniče i da ih ne preispitaš, da ih pustiš jer treba tako a ne treba! Samo ja znam pravila, jedno od njih je da ta koja je društvo nametnulo nisu ona koja ću poštovati.
Neću vjerovati u onog Boga kojeg ste mi stavili pred nos, pogotovo jer ste mi vi rekli da tako treba i to pokušali na silu, utjeravajući mi strah u kosti i samo zbog toga da se učim moralnosti po vašem standardu, jer me je strah? Kakav sam ja to čovjek ako sam "dobra" samo zato što se bojim? Odbijam.
Neću vjerovati da treba nešto da radim jer je red jer se stvari rade jer ti nešto iznutra govori da treba i zato što ćeš se osjećati bolje, ponosno na sebe, srećnije a ono iznutra je često tačno jer svi manje više posjeduju savijest i intuiciju koju možda vremenom isprljaš jer nisi znao bolje ali ne prihvatam da se ne preispituješ, da ostaneš zatvorenog uma, ovca i ne želiš da radiš na sebi, ne zato što takav kakav jesi nisi dovoljno dobar, već baš zato što se voliš i želiš najbolje iz sebe ili zato što nisi zadovoljan sobom i želiš bolje iz sebe.

Šta je to dobro a što bi nas držalo samo u mjestu i da nam je to dovoljno? Nemotivisanost, nezainteresovanost, bezvoljnost? Zato možda na izborima dobijaju isti i eventualno kukamo, kao da će to promjeniti išta. Zato možda radimo za druge i pomažemo im da ostvare svoje snove. Zato možda nikada ne upoznamo svoje potencijale a svoje granice smanjimo umjesto pređemo preko i pomjerimo ih. Možda zato dopuštamo da živimo zatočeni unutar rešetaka koje nam skraćuju slobodu a da to ni ne primjetimo. Možda zato hiljadu toga.

Pokušaj se naći u svijetu, nađi dijelove sebe u njemu, nauči nešto a onda to podijeli sa mnom. Prati svoja osjećanja, ništa bolje ne motiviše od njih i iskoristi to na najbolji mogući način.

Ja nisam mnogo drugačija, često stojim u mjestu ali tražim svoju motivaciju. Mislim da je i to pomjeranje naprijed, tražim ljude koji će mi pomoći u tome, tražim mogućnosti, opcije, šanse i pokušavam da se otrgnem od stolice na kojoj sjedim, pokušavam promjeniti nešto na bolje, pokušavam naći sebe i ide, samo što mi treba još rada i lekcija i cijenim ljude koji ostanu tu uprkos mojoj bespomoćnosti, uprkos mojoj neiskusnosti, lošim odlukama, manjku mudrosti, zrelosti, uprkos meni i koji me vole, vide potencijal i ukazuju mi na njega. To su ljudi koji su vrijedni borbe i djela mene.
Ista stvar je i sa tobom. Pronadji svoju originalnost i iskoristi potencijal, udri po onom što stimuliše tvoj um.

Nemoj mi uzeti za zlo zbog šaranja po temama, to je moj stil.. kao i za greške, ukaži mi na njih i za nepotrebne rečenice, ignoriši ih i večeras bih ovako mogla još dugo a kasno je. Odjavljujem se.