Cause when you've given up. When no matter what you do it's never good enough. When you never thought that it could ever get this tough, Thats when you feel my kind of love.

Da nastavim dalje ili da se borim..?
Dala me je i sada.. ja pokušavam da sredim glavu i shvatim zašto nije tu i da li trebam da je pustim? Da li je samo skrenula sa puta, glupa greška koja se svima dešava i zato ima nekoga drugog ili je baš tamo gdje treba da bude? Mogu pustiti to malo divno stvorenje ako je za nju tako bolje, ako je srećnija.. ako je bolje za nju, zašto ne bi bilo i za mene?
Ja imam kuda dalje ako baš ovo sa nama ne ide i ako ljubav više nije dovoljna. Nije me strah nastaviti sama, voditi "momački" život ili dati šansu nekom drugom.

Ali vjerovala sam da je ljubav dovoljna, iskrena, čista, sigurna, nesebična ljubav i da ne može  istrošiti zagrljaje i koja ne zna prestati da se bori sa velikim stvarima a tek da se bori sa kilometrima jer se ljubav ne nalazi na putu, tek tako. Nije to nešto što uzmeš kad ti treba i baciš kada više ne treba.

A ona je posebna i nema ništa divnije od toga da doprem do nje, da je pomjerim, da utičem na njen rad srca. Volim tu bliskost, njenu nježnost, zaljubljenost, sreću, povezanost koju nemam sa drugim ljudima. Volim kako me voli i što me ona takva kakva je "tjera" da je volim. Ne mogu da se oduprem njoj a sada je kod nekog drugog, neko drugi je dobio šansu da se bori za nju i sigurno postoji razlog za to jer nije tu a to je da ne želi biti tu, ne može, odlučila je to.. pustiti me i nestati a onda se vratiti gurajući me u ruke nekog drugog. Boli.. i sve je tako jednostavno i tako jebeno komplikovano. Ne želim prihvatiti takvo odbacivanje mene od nje. Jedina logična stvar je da mi dotrči u zagrljaj i stisne se jako uz i da se ne želi pomjeriti, da se želi boriti, da može naći snagu u meni ali više nije dovoljno da jednostavno budem pored nje.. ja više nisam dovoljna

Daleko sam od savršenstva, nije me bilo kad sam trebala biti tu, moji postupci su nekada bili pogrešni, pokazivali hladnoću, kako je uzimam zdravo za gotovo, ne obraćam pažnju i boljelo je,.. a to sam uradila nekom ko me je voljeo i trebao i svoju lekciju sam naučila na grublji način. Nadam se da sam je stvarno naučila.. jer sam fakat platila da bi mi bila pokazana. A nisam ni blizu onoga što je zaslužila, svejedno me je željela i ipak sam dopustila da je razočaram i naučim da živi bez mene..

To srce je umorno.. počelo se gušiti i kada mu pokazujem ljubav a davno prestalo biti sretno uz mene i čemu poenta boriti se? Otkad je želim nesretnu tu? Pustiti je da traži sebe i svoju sreću i biti zahvalna što je postojala tu.. jeste teško ali je možda jedina realna odluka. Ona ne raste više uz mene. Kočim je. Treba nešto drugo, nešto što će je pokretati a voljela bih joj pokazati svu tu snagu u meni koju imam da se borim za nju i da je vrijedna toga ali to je samo usporavanje da ide u pravcu koji je njen sada a ne bih trebala to radim. Trebala bih da je pustim da bude ono što jeste i prestanem da utičem na nju i onda ću je samo pustiti da nadje ono što stvarno traži.. jer to nisam ja.