Lekcije su svuda oko nas.. počinjem se radovati svemu što trebam još da naučim pa makar to bilo iz situacija zbog kojih ću se osjećati neugodno.
Želim da učim, želim da znam sve što bi me učinilo mudrijom, sve što bi mi pokazalo šta je ispravno. Vjerujem da ispravno i sreća su usko povezani i da postoji neki savršeni šablon po kojem bi se vodili i koji bi nas činio srećnijima.
Želim da naučim nove vještine, jezike, da radim nove stvari, stičem nova iskustva, želim ići i čistiti smeće sa ulice, želim naučim strane jezike, instrumente, ples, želim pomoći drugima da sanjaju da ostvare svoje snove i da sanjaju još više.
Počinjem da volim sve to i ljude isto, volim to što mogu da rastem gledajući njih, ne samo iz svojih grešaka koje pravim neprestano i svjesna sam da svaki hiljaditi pokušaj je tek poneki slučajan uspjeh ali vjerujem u sebe. Ne padam, samo usporim nekada ali na kraju svega rastem i penjem se. Svaki dan je vrijedan iako sam za to i sama ponekad slijepa. Sve što je boljelo ili što me je usrećilo, sve.. Svi ljudi koji su otišli su napravili mjesto za nekog drugog ko treba da bude tu. Sve je onako kako treba biti. Nije bitno koliko sporo ili brzo mi ide dok god postoji mogućnost da se popravim, da se penjem i da shvatim. Voljet će me onaj ko treba i zna da me voli, bit će tu onaj ko treba da bude. Ja možda neću uvijek napraviti prave izbore ali ti ljudi koji trebaju biti tu će me vidjeti.. pravu mene i zagrliti me a ja ću raditi na sebi i pokazati im zahvalnost na isti način. Imaće dio mene, pokloniću ga, ne toliko zato što želim, jednostavno, jednog dana ću skontati da su njihovi, ne samo moji, možda čak i zauvijek.
Nije me strah podjeliti se njima ali strah me je da jednog dana da meni ne ostane ništa da bih sve dala samo jednoj osobi. Ne želim od ikoga uzimati onu ljubav koju imam i ne želim ikoga povrijediti zbog toga. Niko ne treba da osjeća bol zbog mene. To baš i nije nešto što me usrećuje i sve što mi preostaje je nestati iz života ljudi kojima je nanosim, i guess.. time oslobodila mjesto nekome koga ne bih boljela, za koga ne bih bila loša, za nekoga ko bi rastao uz mene.
Zar ima nešto divnije od toga? Naći svoje ljude u ovom kompleksnom svijetu i napraviti jedan svoj, koji izgleda tako prirodno, možda nešto kao dom, mjesto gdje pripadaš.
Moraš biti majmun da sve uzmeš zdravo za gotovo, bilo to loše ili standardno i ne pokušati bolje, boriti se za bolje, dopustiti nametnutim pravilima da te ograniče i da ih ne preispitaš, da ih pustiš jer treba tako a ne treba! Samo ja znam pravila, jedno od njih je da ta koja je društvo nametnulo nisu ona koja ću poštovati.
Neću vjerovati u onog Boga kojeg ste mi stavili pred nos, pogotovo jer ste mi vi rekli da tako treba i to pokušali na silu, utjeravajući mi strah u kosti i samo zbog toga da se učim moralnosti po vašem standardu, jer me je strah? Kakav sam ja to čovjek ako sam "dobra" samo zato što se bojim? Odbijam.
Neću vjerovati da treba nešto da radim jer je red jer se stvari rade jer ti nešto iznutra govori da treba i zato što ćeš se osjećati bolje, ponosno na sebe, srećnije a ono iznutra je često tačno jer svi manje više posjeduju savijest i intuiciju koju možda vremenom isprljaš jer nisi znao bolje ali ne prihvatam da se ne preispituješ, da ostaneš zatvorenog uma, ovca i ne želiš da radiš na sebi, ne zato što takav kakav jesi nisi dovoljno dobar, već baš zato što se voliš i želiš najbolje iz sebe ili zato što nisi zadovoljan sobom i želiš bolje iz sebe.
Šta je to dobro a što bi nas držalo samo u mjestu i da nam je to dovoljno? Nemotivisanost, nezainteresovanost, bezvoljnost? Zato možda na izborima dobijaju isti i eventualno kukamo, kao da će to promjeniti išta. Zato možda radimo za druge i pomažemo im da ostvare svoje snove. Zato možda nikada ne upoznamo svoje potencijale a svoje granice smanjimo umjesto pređemo preko i pomjerimo ih. Možda zato dopuštamo da živimo zatočeni unutar rešetaka koje nam skraćuju slobodu a da to ni ne primjetimo. Možda zato hiljadu toga.
Pokušaj se naći u svijetu, nađi dijelove sebe u njemu, nauči nešto a onda to podijeli sa mnom. Prati svoja osjećanja, ništa bolje ne motiviše od njih i iskoristi to na najbolji mogući način.
Ja nisam mnogo drugačija, često stojim u mjestu ali tražim svoju motivaciju. Mislim da je i to pomjeranje naprijed, tražim ljude koji će mi pomoći u tome, tražim mogućnosti, opcije, šanse i pokušavam da se otrgnem od stolice na kojoj sjedim, pokušavam promjeniti nešto na bolje, pokušavam naći sebe i ide, samo što mi treba još rada i lekcija i cijenim ljude koji ostanu tu uprkos mojoj bespomoćnosti, uprkos mojoj neiskusnosti, lošim odlukama, manjku mudrosti, zrelosti, uprkos meni i koji me vole, vide potencijal i ukazuju mi na njega. To su ljudi koji su vrijedni borbe i djela mene.
Ista stvar je i sa tobom. Pronadji svoju originalnost i iskoristi potencijal, udri po onom što stimuliše tvoj um.
Nemoj mi uzeti za zlo zbog šaranja po temama, to je moj stil.. kao i za greške, ukaži mi na njih i za nepotrebne rečenice, ignoriši ih i večeras bih ovako mogla još dugo a kasno je. Odjavljujem se.
Nema komentara:
Objavi komentar